“Starac je prodavao jaja. Žena je izašla iz auta, došla do njega i upitala ga:

“Starac je prodavao jaja. Žena je izašla iz auta, došla do njega i upitala ga:

• Pošto jaja? Starac je odgovorio:
  -pola marke jedno, gospođo.
• Kupiću 20 jaja za 7 maraka ili uopće neću kupiti.
  “Uzmite po kojoj cjeni vi želite. Možda je to dobar početak jer danas nisam prodao nijedno”, odgovorio je starac.
  Uzela je jaja, sva ponosna, za 7 maraka 20 komada.
  Potom je sjela u auto i sa prijateljem otišla na ručak u restoran, koji je koštao 135 maraka. Dala je 150 i rekla vlasniku da zadrži ostatak.
  To je sasvim normalno za vlasnika restorana, ali bolno za starog siromašnog prodavca jaja.
  Pitamo se, zašto uvjek pokazujemo da smo jaki kad kupujemo od siromašnih i zašto smo velikodušni prema onima koji ne trebaju našu velikodušnost?
  Jednom sam pročitao negdje:
  “Moj otac kupuje robu od jednostavnih, siromašnih ljudi, čak i ako mu nije potrebno. Uvjek plati više. Bio sam iznenađen i pitao zašto to radi?
  Onda je tata odgovorio:
  “To je poštovanje i mala nadoknada za te vrijedne stare ruke.”
  A.C.